Piše: Veselin LAZAREVIĆ
Poznaje se sa Jesenjinom od 1918. godine. Čudno je to što Jesenjina u vrijeme smrti, Ustinov zna više od sedam godina. Oni su bili komšije, prijatelji, u Lenjingradu. Ustinov posreduje za Sergeja, a u svojim člancima naziva ga lažnim boljševikom i neizlječivim psiho-banditom.
Osoblje „Angletera“, ali i istoričari, se svih ovih godina čudi: Gdje je ukleta soba br 5? Odgovor je da je, prije 25 godina zgrada potpuno srušena. Sačuvan je, odnosno preuzet samo spoljašnji izgled zgrade. Pogled sa prozora je, takođe, ostao isti.
Ta soba je, u principu, bila soba 5/6, kao neki objedinjeni broj. Svi znamo o postojanju tajnih vrata, između dvije sobe.
U sjećanjima savremenika govori se o tome, da je tu bila apoteka, ili neka prostorija gdje su se čuvali ljekovi.
Svjedoka da je u sobi br. 5, u decembru 1925. godine živio Jesenjin je malo, u to vrijeme bilo je oko 150 stanara, uključujući i stare Jesenjinove poznanike. Čudno da niko od njih, za četiri dana, nije ga sreo... A možda Jesenjin nikada nije i živio u „Angleteru“?
Lista stanovnika hotela nije sačuvana, a u registracijskoj knjizi hotela, za decembar 1925. godine, imena Jesenjina i Ustinova nijesu zapisana.
Prema Erlihu, Jesenjin nije razglaio svoj dolazak u Lenjingradu, ni za četiri dana provedena u gradu. Čudno da ga niko nije prepoznao. Neki kažu da nije izlazio iz sobe u kojoj su se skupljali njegovi malobrojni prijatelji. Jesenjin im je čitao nove stihove, a oni su provodili vrijeme, pored toga, uz vino i razgovore. Među njima je bio i Erlih.
Oni koji zastupaju verziju o ubistvu Jesenjina, posvećuju naročitu pažnju na par Ustinovih.
Biografiju Georgija već znamo, a njegova supruga Elizabeta Ustinova, odnosno tetka Liza, kako ju je iz milošte zvao Jesenjin, Neki istoričari i istraživači kažu da je Elizabeta, u stvari, Ana Jakovljeva Rubinštajn.
Ana je bila odgovorni urednik novina „Krasnaja gazeta“, i urednik izdavačke kuće „Partizdata“. Bila je član komunističke partije od maja 1917. godine. Vodi propagandnu djelatnost, zatim je bila predsjednik PKK, komisije za čišćenje redova VKP. Po nekim dokazima povezana je sa ubistvom Kirova.
U svom radu više puta je koristila operativne pseudonime.
Glavni adut u verziji samoubistva Sergeja Jesenjina je predsmrtna zabilješka stihova, napisana krvlju pjesnika. Ali, moramo imati na umu da ekspertiza za istinitost krvi nije rađena. To je elegija koju su znali i znaju napamet miloni ljudi na planeti. „Doviđenja druže, doviđenja! Ti mi prijatelju jednom bijaše sve. Urečen rastanak bez našeg htjenja obećava i sastanak, zar ne?“ Predsmrtni zapis trebao je, naravno, da se nalazi na mjestu samoubistva. Ali, ovaj list sa tekstom nije se nalazio u sobi br 5 hotela „Angleter“.
Zabilješka dolazi u muzej, na opšte iznenađenje, 1930. godine, tu je donosi izvjesni Georgi Gorbačov, bivši zamjenik načelnika političkog odjeljenja lenjingradskog vojnog okruga, čekista.
Donio ga je na zahtjev istog Volfa Erliha, a Erlihu ga je dao sam Jesenjin, u jutro, 27. decembra, odnosno dan prije svoje smrti.
O tome kako je Erlih blizak prijatelj, svi sude isključivo po knjizi samog Erliha „Pravo na pjesme“. Zapravo, knjiga je nastala sa dosta razvijenom fantazijom. U stvari, Erlih nije bio blizak prijatelj Jesenjinu.
Iz knjige Volfa Erliha, „Pravo na pjesme“, citiramo: „Sergej se naginje ka stolu, uzima list iz bilježnice, pokazuje iz daleka. Zatim govori: savijam list u četvrt, stavljam u džep vašeg kaputa“, i dodao: „Ovo je za vas. Nijesam je pisao o vama, ali ni vi nijeste pisali za mene.“
Ustinom želi da pročitam, ja takođe, stavio sam ruku u džep. „Ne, čekaj. Kad ostaneš sam pročitaj, nemoj žuriti“.
Oni koji sumnjaju da je Volf Erlih saučesnik u ubistvu Jesenjina, kažu da je sam Erlih rekao, da je zaboravio u metežu pjesmu u svom džepu. A čak i sledećeg dana, kada je bio u sobi u kojoj je ležalo Jesenjinovo tijelo, Erlih ne zna zašto, ali se sjetio lista. List predaje istrazi dan kasnije, 29. decembra.
Uvjerenje inspektora Gorbova, da je to bilo samoubistvo bilo je tada kada o predsmrtnoj zabilješci još nije bilo ni riječi.
U pariškom žurnalu „Brojevi“, 1934. godine, Aleksej Dehterev je napisao da je ove stihove Jesenjin napisao tokom svog boravka na Kavkazu. I nije to bila pjesma od dvije, nego od četiri ili pet strofi. Jesenjin je otišao na Kavkaz u julu 1925. godine i to na dva mjeseca. Napustio ga je odmah nakon što je saznao da su strijeljali njegovog bliskog druga Alekseja Ganina.
(Nastaviće se)